Promjene nastupaju kada duša odlučuje da stari obrasci njoj više ne služe i tada odlučuje kako će dalje živjeti i hoće li dalje živjeti. Promjene često dolaze u kritičnim situacijama kao što bolest, smrt bližnjih, gubitak prijateljstva, prihoda koji osiguravaju egzistenciju ili promjena svjetonazora (kriza), kada osoba se suočava sa sobom i svojim životom i vidi da dalje tako ne želi.
Mnogi pokleknu pod tim teretom vidljivo ili nevidljivo. Neki potraži pomoć, a neki ne. Suočene sa neželjom nastavka života u tim okolnostima odluče ga prekinuti. Neki odabiru rast i promjenu, neki upadnu u bolest. Neki se iživljavaju na svojoj okolini kao da su svi drugi krivi za ono što se događa njima. A neki jednostavno odlaze iz ovog tijela u nemogućnosti se nositi sa njegovim izazovima.
(Kako razlikovati ljudsku snagu ili Božju intervenciju?)
Ljudska snaga je dar koji se uzima čvrstom odlukom nastaviti život u postojećem obliku, bez obzira na nečiju podršku izvana. To je posebna vrsta vjere u sebe kao izvora. Pronaći izvor u sebe je dar koji se uzima, a ne koji se daje. Ljudi često traže podršku izvana. Znakove da su na pravom putu. Znakove da su na krivom putu. Žele se osloniti na nekoga ili nešto i time oduzimaju sebi moći. A moć je u svakom živom biću. Samo je potrebno se usuditi i priznati da ta moć postoji, usuditi priznati svoju veličanstvenu božansku prirodu i dati toj prirodi za pravo biti unutarnji izvor snage, nepresušan izvor, izvor pun ljubavi i razumijevanja za sve što osoba radi. Ama baš za sve. Bez osuđivanja, bez prosuđivanja. Sveopće prihvaćanje puta na kojem jesmo.
Prisutnost novih ljudi označava promjenu u životu općenito. Novi ljudi donose nove energije. A nove energije mogu usmjeriti tvoj život u drukčijem pravcu. Stoga budi svjesna tko dolazi u tvoj život i što donosi sa sobom. Izbor imaš, a povezivanje s intuicijom će ti dati osjećaj ispravan li taj smjer za tebe ili ne. Potrudi se odlučivati intuicijom, a ne logikom. Jer koliko god informirana bila, um je um. A njegov doprinos u odlučivanju nije uvijek ispravan jer se temelji na činjenicama koje posjeduje i trenutnom obojenosti emocijama, od kojih će ovisiti način na koji um u tom času funkcionira.
Intuicija te vodi najkraćim putem prema svim iskustvima koja tvoja duša odlučila dobiti. Što ne znači da ta iskustva budu ugodna, ali neophodna jesu. Izbjegavanje neugodnih iskustava ljudi često smatraju mudrošću. Tko je oprezan – neće se opeći. Ali time propuštaju iskustva potrebna za rast duše. Odnosno, iskustva koja duša odlučila imati u ovoj inkarnaciji. I njihovo izbjegavanje znači da mogu osobu sustići na čak puno neugodniji način od prvotno planiranog ili će se morati suočiti s njima u drugim inkarnacijama. Takve stvari su vidljive samo intuiciji. Opraštanje sebi, dopuštanje da se neka iskustva dogode je prava mudrost. Mudrost duše, a ne uma i intelekta.
Strahovi, kojima ljudi se prepuštaju, nisu uvijek iracionalni kako to oni misle. Često su uspomene iz prošlih, odnosno paralelnih života. Tragovi energija bolnih iskustava se čuvaju u polju svake osobe kad dolazi na ovaj svijet u novom tijelu. I ponekad isplivaju u svijest da budu razriješeni na odgovarajući način. Da budu otpuštena iz sustava, iz DNA-a. Počnji se baviti takvim pitanjima: Što nosi u sebi moje tijelo? Gdje sam zaključala traumu i zašto?
Ti, kao i svaka osoba na zemlji, nosiš u sebi traume zaključane u nekom dijelu tijela ili psihi, u načinu razmišljanja i doživljavanja svijeta. Svi ste rezultat svojih iskustava. Ali niste svjesni da ta iskustva sežu puno dalje od ovog života koji je vidljiv. Puno dalje. Ta iskustva mogu sezati na milijune godina unazad i unaprijed. A da niste toga svjesni.
Potrudi se da sva tvoja sadašnja iskustva budu što svjesnija. Prisutnost u sadašnjem momentu najbolji je način prepoznavanja uljeza. Energija koji ne pripadaju trenutku u kojem se nalaziš. A svjesno otpuštanje tih gostujućih energija postupno oslobađa od svih tereta kao osobu koja to radi, tako i sve njezine druge inkarnacije u mjeri koja je dopuštena da ne poremeti iskustvo duše u tim paralelnim životima. Jer svaka duša u svojem zacrtanom putu stalno je pod utjecajem drugih verzija sebe. U većoj ili manjoj mjeri. Sva iskustva koja prolazite u tijelu nisu nikad usamljena. Uvijek su u konekciji s drugim putevima duše. Nekad se dotiču, nekad se isprepliću. Zato je odgovornost osobe u svjesnom življenju ne samo za tijek svojeg života, nego i za druge – paralelne živote koje vodi u ovom ili drugim svjetovima. A napore koje ulaže također pomažu tim drugim utjelovljenjima. I obrnuto. A prepreke ili gubitke koje doživljavaju druge inkarnacije mogu se vrlo suptilno osjetiti u promjenama raspoloženja kod osoba koju su na nivou dosta visokom da su razvili tu vrstu senzibiliteta. Potrudi se biti bolje verzije sebe na način prihvaćanja i svjesne transformacije iskustava koja dolaze. Prihvati izazov.
Prihvati sebe. Prihvati svoj put. Prihvati mjesto u prostoru i vremenu na kojem se nalaziš. Sva okrivljavanja i žaljenja da si mogla biti bolja u nekom momentu uzaludna su. Ničem ne doprinose. Prestani to raditi sebi. Samo budi bolja. Donesi odluku da u određenom momentu u životu ćeš poslušati sebe i donijeti odluku na temelju onog što osjećaš da je ispravno tada. Okrivljavanje sebe nema nikakve svrhe. Osim što te kvari dan i ometa bivanje u sadašnjem trenutku. Trenutku u kojem imaš priliku donijeti ispravnu odluku utemeljenu na prisutnosti ovdje i sada. Zato, nemoj trošiti vrijeme na žaljenje. Oprosti sebi da u određenom momentu nisi bila potpuno prisutna i donijela odluku na temelju uma i nametnutih pravila ponašanja. Ti si samo osoba od krvi i mesa. Smiješ griješiti. Ne moraš biti savršena. Samo se potrudi biti svjesnija. Znaš da smo uvijek uz tebe. Voljena si, vođena i prihvaćena onakvom kakva jesi.
Poruke su uvijek tu. U prostoru oko nas. Na nama je hoćemo li ih uvidjeti, primiti, razumjeti, prihvatiti, primijeniti. Poruke koji služe samo za razbibrigu su uzaludno prosipana zrna mudrosti. Ako nisu proklijala u svijesti, u srcu i urodila plodom – plodom ljubavi, razumijevanja, suosjećanja, dobrote, milosrđa, zahvalnosti – bačena su uzalud.
I zato ne trebaš tražiti neku novu, posebnu, nadahnjujuću poruku za ljude, već se okrenuti sebi i onome što već posjeduješ. Možda neko „zrno“ nisi dobro zalila. Proklijalo bi da si njemu posvetila više pažnje, ali tvoja pažnja je bila usmjerena na beskonačne svakodnevne stvari koje dan za danom ti oduzimaju vrijeme i energiju. Pa ih više i nema za „zrno“ i na kraju na njega i zaboraviš. Dok opet ne naiđeš na neku poruku koja ti dirne u srce i dušu. I sjetiš se „Ah, da, htjela sam ... Zašto još nisam?“
Koliko puta sebi dajemo neko obećanje? Ne drugima – sebi! Bit ću dobra prema sebi, pažljivija, odnosit ću se bolje prema sebi i svojem tijelu, prvenstveno prema sebi kao duši, kao osobi koja zaslužuje svu ljubav ovog svijeta. I što se onda dogodi? Obaveze, obećanja dana drugima zauzimaju sve vrijeme i pažnju, a sebi ostavljamo ono što ostane, zapravo, u dosta slučajeva to bude – ništa. Nema vremena. Zauzeta sam i zato za mene nema vremena. Ja za ovu osobu, koja sam ja, JA NEMAM VREMENA. Jer drugi su važniji.
Uvijek je netko važniji od mene. Ili nešto. Tako se vrtimo u krug. Tako se stvara začarani krug neljubavi prema sebi, neprihvaćanja sebe kao najvažnijeg bića o kojem biste se trebali brinuti. Ako se ne pobrinete za sebe, nećete se moći brinuti za druge. To bi trebalo biti jasno. Čak i zvuči jasno za većinu ljudi. Nije to teško razumjeti. Ali ... posao, obaveze, obećanja dana drugima, pa kad bi ..., evo kad ovo završi...
Ljudi postanu „mudriji“ kad ležu u bolesničkoj postelji ili na samrti. Nekako sve postaje jasnije. Samo nije jasno ... „Zašto to nisam vidio prije? Zašto nisam pronašla malo vremena za sebe i svoje potrebe?“ Zašto? Zašto ne biste danas pronašli vremena za sebe? Samo danas! I ponovili to sutra – „samo danas“. I prekosutra – „samo danas“. Zašto ne biste na prvo mjesto stavili obećanje koje ste dali sebi, a ne nekom drugom? Zašto ne biste sebi postali prioritet? Zašto ne biste prihvatili da ste VRIJEDNI vremena, ljubavi i brige koje dajete sebi? Divan je to osjećaj, zar ne?
... Morate samo biti mudri i slušati svoje srce. Ono najbolje zna što je potrebno učiniti, kojim putem je potrebno krenuti.
Sudbine su zacrtane. S lakoćom slijediti svoj put je blagoslov, koji dostupan ne svima. Jer često prevlada takozvani razum, a on nije uvijek u pravu. Često je to glas straha, potaknut željom za sigurnošću, izazvanom istim tim strahom i okvirima nametnutima nam okruženjem, koje je također u strahu. Svaki u svojem, u mnogo njih. Tako da mnogo, jako mnogo odluka se donosi upravo iz straha, a ne „pameti“, kao što se to misli.
Da se svaka osoba zapita – Koji je pravi razlog za moju odluku? Tko to govori kroz mene? A što moja duša zapravo želi? Jesam li sretna zbog ove odluke? – tada bi svijet izgledao puno drugačije nego što jest. Puno drugačije.
Strah je ponekad potreban kao osigurač za očuvanje života i zdravlja, ali često se ne radi o tome. Bojite se riskirati jer to remeti „red“. Što ako svi počnu raditi što žele? To bi izazvalo nered, zar ne? Bilo bi puno više ljudi, koji se ne daju kontrolirati, koji žive sebe i svoju svrhu, nisu turobni, slobodni su, razmišljaju van okvira, slušaju srce. Takvi ljudi su opasni za većinu sadašnjih poredaka. Nisu dobrodošli. Ljudima u strahu lakše je upravljati. Djecom koja su u strahu lakše je upravljati. Nesigurnim u sebi partnerom lakše je manipulirati.
Jasnoća, iskreni pogled u sebe, iskreni odgovor na pitanje – „tko/što sada upravlja mojim postupcima?“ – je ključ. Svatko taj ključ drže u svojim rukama, baš svatko. Svatko je sposoban otključati svoj um, svoje srce, a najhrabriji i svoju dušu, ukoliko se usude.
Jeste li hrabri? Što ćete učiniti sa svojim ključem? Hoćete li ga baciti, zakopati, da više nikad ne razmišljate o njemu ili ćete ga iskoristiti? Već danas. Danas je savršen dan da posegnete za blagom, koje vam je na dohvat ruke. Da maknete sve lokote i počnete živjeti slobodnije, počnete živjeti SVOJ život. Ako se usudite.
Prisutnost je vrlo bitna. Često su ljudi u mislima svugdje, samo ne tamo gdje upravo jesu. Ima ih i nema. U prošlosti ih nema jer je već prošla, ni u sadašnjosti nisu jer su u mislima ili u prošlosti ili u budućnosti, koja još nije došla. I gdje su zapravo? Nigdje!
Koliki dio života provedete „nigdje“? Koliko zapravo traje život osobe koja nema naviku biti ovdje i sada – biti svjesna što se dešava, što misli i osjeća baš sada, u ovom jedinstvenom trenutku? Koliko traje život osobe neprisutne u svojem vlastitom životu? Je li živa? Živi li svoj život ili provodi ga u nekoj vrsti sna – vremenskoj petlji, iz koje kao da nema izlaza?
Svi ste sposobni zaustaviti taj beskonačan san, osvrnuti se oko sebe i postati svjesni što radite, mislite i osjećate upravo sada. To može biti bolno. Možda vam se neće svidjeti – i na vama je da mijenjate sliku koja se vama ne sviđa, ali samo ako ste prisutni u njoj. Promjena je moguća samo u sadašnjem trenutku. „Sada“ je točka kreacije svega.
Jeste li ovdje upravo sada ili vaše misli su već odlutale u razmišljanje koliko ste vi prisutne u svojem životu, u kojem postotku? Volite li svoj život kada ste u njemu prisutni ili stalno bježite iz njega u neku ugodniju prošlost ili bolju budućnost? Živjeti sada i preuzeti odgovornost za sve što mislite i činite je čin hrabrosti. Jeste li dosta hrabri da počnete zaprAvo živjeti svoj život?
Cvijetovi na putu nekad primjećujemo, a nekad ne. To ovisi o našem unutarnjem stanju. Jesmo li svjesni vanjskih znakova koji nam ukazuju na ljepotu života ili smo potpuno uronjeni u sebe, u svoje probleme, jesmo li uopće prisutni u sadašnjem momentu. Cvijetovi nam ukazuju na ljepotu postojanja ovdje i sada. Krhki su. Njihov vijek je kratak. Otvaraju svoje latice ususret suncu, pozdravljaju ga i samo bivaju ono što jest. Ne razmišljaju ni o čemu. Ali to su samo cvjetovi. Ne znaju razmišljati.
A čovjeku je svojstveno stalno razmišljati. O svemu. Neprestano. Neprestano u potrazi za nečim. Nečim izgubljenim, za ljubavlju, za sobom. Traži, traži, traži sebi vani. A sve je unutra. Sve što čovjek traži je unutra njega samog. Svi odgovori se nalaze u njemu. Svi smo rođeni s odgovorima na sva svoja pitanja koja si možemo ikad postaviti. Zvuči nevjerojatno, zar ne?
Kako doći do tih odgovora? Kako otključati škrinju s tim skrivenim blagom? Gdje se nalazi ključ? Ključ je u ljubavi i povjerenju u sebe. Treba slušati sebe. Što moje srce kaže? Je li sretno s ovim što radim? Je li mirno ili se stisnulo od donesene odluke? Zašto stalno se ide protiv srca? Jer se mora. Jer se tako radi. Jer to se očekuje.
Tuđa očekivanja nije opravdanje da idemo protiv sebe. Odluka da ideš protiv sebe utemeljena je na nepovjerenju u svoju sposobnost u raspoznavanju što je za mene dobro a što ne. Puštamo druge da to odluče umjesto nas, da određuje naš dan, naš odabir partnera, posla, škole, izbor životnog puta.
Za donošenje odluke iz srca je potrebna hrabrost. Za ustrajnost u njezinu provođenju je potrebna još veća hrabrosti. A onda dobivaš krila koja te nose kroz život, lakoću u srcu, sjaj, radost života, prihvaćanje sebe. Kad prihvaćaš sebe i svoje vrijednosti, tada imaš sposobnost poštovati tuđi izbor, sposobnost pojmiti da odluka druge osobe je ispravna za nju i ne mora se sviđati tebi.
Svaki snosi odgovornost za svoje odluke, za njihovo provođenje ili neprovođenje, za odgađanje. Odgovornost je svake osobe što radi sa svojim životom. Prisiljavati druge da se ponašaju u skladu s našim viđenjem svijeta je nasilje nad prirodom duše, nad njezinom slobodnom voljom. Duša koja se navikla pokoravati više ne čuje svoj glas, više nema osjećaj što je za nju dobro a što ne, sve više se oslanja na mišljenje drugih i na kraju prebacuje na druge odgovornost za svoj život. Pasivna je, letargična. Život nema smisla jer zapravo to nije moj život nego projekcije tuđih života i očekivanja, rezultat tuđih odluka.
Prebaciti odgovornost je lako. Lako je poslije i osuđivati odgovorne. Kriviti njih za sve nedaće u životu, predbacivati pogrešnost odluka. Preuzeti kormilo neće biti lako u početku. Oni koji se usude to napraviti kad tad će dobiti vjetar u leđa. Put je otvoren. To ne znači da na putu neće biti prepreka - prepreke su neophodne za učenje. Ali prevladivi su, vode nas do novih spoznaja, vode nas do ispunjenja svrhe svojeg života.
Zar to nije lijepo? Koračiti svojim putem, zagledati se u sunce i primjećivati cvijeće.
... Otpusti tuđe brige. Raduj se svakom danu života. To je najbolji put za uzdizanje svijesti – pronaći radost, spokoj i svrhu u svakom danu života. Bez krivnje, bez ljutnje, bez zamjeranja, bez nerealnih očekivanja, bez osuđivanja, bez nepotrebnog prepuštanja tuzi, bez srama, bez straha. Lijepi su to dani kada si u ravnoteži. Prigrli svoje takozvane mane i zavoli sebe svim srcem. Prepusti se Bogu i svojem putu, koji si njemu posvijetlila. I On će ti uzvratiti darovima koji najbolje služe tvojoj svrsi i razvoju. Ne bježi od odgovornosti za napredak koji ostvaruješ, jer svaki dar koji primaš sa sobom nosi i odgovornost posjedovanja.
To nisu pokloni u kutjicama, namijenjeni zabavi. To su darovi napretka, a kad si na višem nivou, odgovornost je sve veća i veća. Ali ne trebaš se toga bojati. Tvoja duša prije rođenja je već odredila što želi postići i svjesna je odgovornosti koja to prati. I pristala je na to. Tako da nema straha da ćeš dobiti nešto što tebi ne pripada i da nećeš se moći nositi s time. Moraš zapamtiti – ništa nije slučajno! Sve što ti je dano, ti si zaslužila. I možeš se s time nositi. I pripada tebi na ovom stupnju razvoja. Sve što imaš ti si zaslužila. Usudi se i imat ćeš više. I što više se usudiš, što više sebi dozvoliš, imat ćeš više. I znanja, i materijalnih darova.
Nema ništa loše u posjedovanju materijalnih blaga, kao ni duhovnih. Negativno je kada bilo koji aspekt života počinje posjedovati tebe. Tada se slika svijeta iskrivljuje i ne možeš vidjeti stvari na pravi način. Ponašanje se mijenja, osuđuješ tuđa ponašanja, energija se mijenja, odlaziš u krajnosti. Iz tih krajnosti više nisi sposobna vidjeti svijet, vidiš samo sebe, gubiš dodir sa Jednotom, prepuštaš se separaciji. To je opasan put. U kojem god smjeru krajnosti kreneš. Pogrešno je misliti da čovjek može zastraniti samo u pogledu na materijalno. I takozvana duhovnost može odvesti osobu u nepoželjne dimenzije ličnosti.
Tu ste na planetu da pronađete ravnotežu, uravnotežite sve aspekte svog bića, prihvatite da čovjek nije samo tijelo, kao što čovjek nije samo duša. Čovjek je cijeli svemir koji stremi razvoju i traži svoju ravnotežu. Ljudska bića su dizajnirana za taj kompleksni zadatak. I kao što imate mnogo organa, od kojih svaki ima svoju funkciju, a za posjedovanje zdravlja svaki od njih mora biti zdrav i raditi uravnoteženo s drugim organima, tako i drugi dijelovi, nevidljivi dijelovi čovjeka – psiha, svijest, emocije, duhovni porivi, osjećaj svrhe, stremljenje prema spoznajama, čežnja za duhovnim domom, za Bogom – moraju biti u ravnoteži. Raditi kao jedan dobro usklađeni mehanizam, ako smijem tako reći.
I ništa od toga – ni fizičko, ni psihičko, ni duhovno – ne smije biti zanemareno ili odbačeno na drugi ili treći plan. Nijedno od toga nije manje važno od drugog. sve je važno i zato ste sada na Zemlji da pronađete svoj put do uspostave željene ravnoteže. Samo svoj put. Bez kopiranja tuđeg puta ili načina. Možete se ugledati u neku osobu čije ponašanje ili razmišljanje vama se posebno sviđa. To je u redu. To je zato što duša rezonira sa svojom zadaćom i načinom na koji se ona rješava. Ali put, svoj unikatni i individualni put svaki mora proči isključivo na svoj način. Nema šablona, nema prečaca, nema varanja. U školi zvanoj „život“ nema varanja. Svaki mora pronaći odgovore i rješenja i proći kušnje na svoj jedinstven način. Pomoć se može tražiti, ali za duhovno uzdizanje nema lifta. Ide se pješke, stepenica po stepenicu. I svaka duša će proći do vrha ukoliko ne poklekne i ne odustane.
